10. novembra, internet stranica sindikata svjetskih novina objavila je izvještaj pod "mirnom prije oluje kursa? 》 Autor je Kenneth Rogoff, bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda i profesor ekonomije i javne politike na Univerzitetu Harvard. Sličan problem je doveo do kolapsa sistema Bretton Woods sa fiksnim sistemom kursa nakon rata. Izvadci su slijedeci:
Ekonomisti decenijama znaju da je izuzetno teško objasniti fluktuacije kursa. Međutim, mainstream inference je da bi se kursevi trebali dramatično kolebati u okruženju u kojem globalna makroekonomska nesigurnost premašuje nivo koji je većina nas vidjela u njihovom životu. No, čak i ako je novost izbijanja upale pluća koronavirusa u drugom udaru u Evropu, kurs eura pao je samo za nekoliko procentnih poena. Pregovori u SAD-u oko fiskalnih poticaja bili su zakrpavi. Iako nesigurnost izbora u SAD postepeno nestaje, u budućnosti će sigurno biti više ratova politike. Međutim, do sada je bilo relativno male reakcije na kursnoj strani.
Niko ne zna tačno šta koči nestabilnost kursa. Moguća objašnjenja uključuju raširene šokove, velikodušne linije za zamjenu dolara koje nude Federalne rezerve, i velike fiskalne odgovore vlada širom svijeta. Ali čini se da je najverovatniji razlog paraliza konvencionalne monetarne politike. Sve glavne centralne banke imaju stope politike na ili blizu niže efektivne granice (oko nule). Veliki prognozeri vjeruju da će kamatne stope ostati na ovom nivou još mnogo godina, čak i u optimističnom scenariju rasta.
Da efektivni sprat nije blizu nule, većina centralnih banaka bi sada postavila kamatne stope daleko ispod nule, moguće od minus 3% do minus 4%. To sugerira da čak i ako se ekonomija poboljša, tvorca politike će možda morati dugo čekati da budu htijenjeni da podignu kamatne stope sa nule na pozitivan raspon.
Kamatne stope nisu jedini mogući vozač koji stoji iza kursa; važni su i drugi faktori, kao što su trgovinske neravnoteže i rizici. Naravno, centralne banke su usvojile i razne kvazi fiskalne mjere, kao što je kvantitativno pomahnitanje. Međutim, kada su kamatne stope u osnovi u stanju "niskog smrzavanja temperature", jedini izvor najveće nesigurnosti možda više ne postoji. Baš kao što smo Centralna banka Londona i ja bili na ivici nultih fluktuacija kamata, mislim da su centralna banka i Izzie banka na ivici krize. Nova epidemija otežava promjenu situacije izuzetno niskih kamatnih stopa.
Ali trenutna stagnacija neće trajati zauvijek. Uzimajući u obzir relativnu stopu inflacije, realna vrijednost indeksa američkih dolara raste već skoro 10 godina, a ona bi se u nekom trenutku u budućnosti možda vratila na vrijednost. Trenutno je uticaj drugog talasa epidemije na Evropu veći od onog u Sjedinjenim Državama, ali sa dolascima zime, ova situacija bi se uskoro preokrenula, a još je veća šansa da prelazni period nakon američkih izbora parališe zdravstvenu i makroekonomsku politiku. Iako Sjedinjene Države još uvijek imaju snažan kapacitet da pruže prijeko potrebna pomoć za pomoć teško pogođenim radnicima i malim poduzećima, porast udjela javnog i korporativnog duga SAD-a na globalnom tržištu ukazuje na njegovu dugoročnu ranjivost.
Ukratko, udio duga SAD-a na svjetskom tržištu i dalje raste, dok udio američke proizvodnje u globalnoj ekonomiji opada. Na duge staze, postoji temeljna kontradikcija između njih dvoje. Sličan problem je doveo do kolapsa sistema Bretton Woods sa fiksnim sistemom kursa nakon rata.
U kratkom do srednjoročnom, dolar će sigurno još više cijeniti - pogotovo ako su drugi talasi stavili pritisak na finansijska tržišta i potakli investitore da pobjegne u sigurnu imovinu. Bez obzira na nesigurnost kursa, najverovatniji scenario je da će dolar ostati kralj 2030. Ali vrijedi sjetiti se da je ekonomska trauma poput one koju sada doživljavamo često bolna prekretnica.